Izdvojeno mjesto rada, sigurnost i zdravlje
Unatoč konkretnom upozorenju, primjedbama, argumentima i prijedlozima, u konačnom prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o radu, koji je Vlada uputila u proceduru donošenja u Hrvatski sabor, ostaje i dalje niz kontradiktornih rješenja posebno s aspekta sigurnosti i zdravlja radnika.
Člankom 10. izmjena i dopuna zakona pod određenim uvjetima uvodi se mogućnost da radnik koji je zaposlen i radi u punom radnom vremenu kod jednog poslodavca, može dodatno raditi na temelju ugovora o dodatnom radu za drugog poslodavca. I takav rad između ostalog moguće je obavljati na izdvojenom radnom mjestu, uz nemogućnost kontrole propisanog ograničenja tjednog radnog vremena.
Istovremeno provedena istraživanja (kojih nažalost u Hrvatskoj nema, a ne koriste druga) ukazuju da smanjenje ukupnog broja radnih sati ima pozitivne implikacije za mentalno i fizičko zdravlje te ravnotežu poslovnog i privatnog života. Što čine drugi? Rad četiri dana tjedno posljednjih godina provjeren je i primijenjen u Velikoj Britaniji, Belgiji, Švedskoj i Islandu, a 2023. takvi projekti započet će u SAD-u, Irskoj, Kanadi i Novom Zelandu.
U Velikoj Britaniji 86 % tvrtki koje sudjeluju u istraživanju iskazalo je da će iznimno vjerojatno ili vjerojatno razmotriti prihvaćanje politike trajnog četverodnevnog tjedna. Od zaposlenika se očekuje da zadrže isto radno opterećenje kao i u petodnevnom radnom tjednu u zamjenu za istu plaću. Prisutna je i druga praksa skraćivanja radnog vremena, odnosno broja sati na radu. Nasuprot tome, u Hrvatskoj se uvodi mogućnost povećanja broja sati rada a time i radnog opterećenja, što može uzrokovati osobne sigurnosne i zdravstvene probleme, ne samo kratkoročno, već i dugoročno.
U obrazloženju uz članak 7. izmjena i dopuna zakona, između ostalog se navodi: “Odredbom se potpunije i jasnije određuje pojam rada na izdvojenom mjestu rada te se isti određuje kao rad koji se ne obavlja u prostoru poslodavca, već se obavlja od kuće, odnosno u domu radnika ili u nekom drugom prostoru slične namjene, a koji nije prostor poslodavca. Rad na daljinu definiran je kao poseban oblik rada koji se uvijek obavlja putem informacijsko-komunikacijske tehnologije, pri čemu poslodavac i radnik ugovaraju pravo radnika da samostalno određuje gdje će raditi. Pri tome, takvo mjesto može biti promjenjivo i može ovisiti o volji radnika, zbog čega se kod takve vrste rada neće primjenjivati obveze koje poslodavac u smislu propisa o zaštiti na radu ima prema radnicima koji rade na izdvojenom mjestu rada“.
Međutim, prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o zaštiti na radu, poslodavac je odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima.
Nadalje, u skladu sa čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti na radu, poslodavac je obvezan osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, u skladu s pravilima zaštite na radu. Dakle, poslodavac je dužan izdvojeno mjesto rada tretirati kao i svako drugo mjesto rada.
Predmetno, obrazloženje koje je Vlada uputila u II. čitanje uz predložene izmjene i dopune Zakona o radu to neuvažava, što može uzrokovati probleme sigurnosti, zdravlja, kao i pravne i financijske posljedice.
Propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju uređena je mogućnost prijavljivanja ozljede na radu tijekom rada na daljinu ili rada od kuće u skladu sa člankom 41. stavkom 4. važećeg Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti. U skladu s navedenom odredbom uz prijavu o ozljedi na radu odnosno zahtjevom za utvrđivanjem ozljede na radu te medicinsku i drugu dokumentaciju kojom se može dokazati da je nastanak ozljede i mjesto nastanka ozljede uzročno-posljedično povezano s obvezom i procesom rada, odnosno obavljanja djelatnosti, potrebno je također priložiti i ugovor o radu kojim se, u skladu s propisima o radu, dokazuje status radnika na izdvojenom mjestu rada, kao i potvrdu poslodavca s evidencijom o radnom vremenu te zapisnik o inspekcijskom nadzoru nadležnog tijela, ako je nadzor obavljen ili drugi dokaz kojim se mogu utvrditi uvjeti rada na izdvojenom mjestu rada koji su uređeni propisima o radu i zaštiti na radu (primjerice zapisnik o provedenom unutarnjem nadzoru, izvješće o provedbi mjera zaštite na radu na izdvojenom mjestu rada i sl.).
Zanimljivo je obrazloženje predlagača izmjena i dopuna Zakona o radu povezano s jednim prijedlogom iz saborske rasprave da se „propiše oslobođenje od odgovornosti poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na izdvojenom mjestu rada, posebice ako radnik samostalno bira mjesto rada“.
Ministarstvo i Vlada odgovaraju da „Prijedlog nije moguće prihvatiti jer odgovornost poslodavca za ozljedu koja se u slučaju izdvojenog mjesta rada, može dogoditi na radu ne rješava ovaj propis, već Zakon o zaštiti na radu, i to u skladu s relevantnim direktivama iz područja zaštite na radu“. Ovakav odgovor samo potvrđuje potpunu neusklađenost povezanih i međuovisnih propisa iz rada, zaštite na radu i zaštite zdravlja.
Zabrinjavaju i odgovori koji se daju poslodavcima da nemaju nikakve dodatne obveze povezane s radom na izdvojenom mjestu rada?!
Dakle, neprijeporna je, zdravo razumska potreba, ali i preporuka svima poduzeti odgovarajuće mjere primjenjujući dobra iskustva i praksu drugih zemalja, procjeniti rizik na svakom mjestu rada, i mjerama prevencije spriječiti ne samo mogući nastanak ozljede već i zaštititi zdravlje radnika.
Zalaganje za sprečavanje ozljeda na radu, profesionalnih i drugih bolesti može uspjeti jedino promicanjem pristupa koji u središte proizvodnog procesa stavlja čovjeka, sigurnost i zaštitu zdravlja kao osnovno radno i ljudsko pravo.
Zato predložno rješenje u izmjenama Zakona o radu ne može dobiti prolaznu ocjenu, i mora ići na popravni.
Kako su život, zdravlje i očuvanje radne sposobnosti radnika vrednote od posebnog društvenog interesa, propise iz područja zaštite na radu i zaštite zdravlja potrebno je dosljedno primjenjivati, ali i težiti višoj razini mjera prevencije i zaštite od minimalnih zahtjeva, kako na to uostalom upućuje i članak 15. aktualnog Zakona o zaštiti na radu.
Vitomir Begović