Rizik i prevencija iscrpljenosti na radu

Umor je opasnost na radnom mjestu i može utjecati na sigurnost i zdravlje radnika na bilo kojem poslu, budući da utječe na fizičke i mentalne sposobnosti radnika koje su potrebne za obavljanje čak i jednostavnih radnih zadataka, bez obzira na stručna znanja, vještine te radnu osposobljenost za rad na siguran način.

Neadekvatan odmor, naporan ili predug rad, poremećaj tjelesnog sata zbog rada u smjenama, loša kvaliteta ili prekid sna, nepovoljni vremenski uvjeti, buka i vibracije mogu rezultirati umorom. Kronični umor može se postupno nakupljati tijekom dugog vremenskog razdoblja.

Najizraženiji  učinci umora uključuju smanjenu motivaciju za obavljanje zadataka, dulje vrijeme reakcije, smanjenu budnost, smanjenu koncentraciju, lošiju psihometrijsku koordinaciju, probleme u pamćenju i obradi informacija te lošu sposobnost prosuđivanja. Umor može dovesti do pogrešaka i nezgoda, lošeg zdravlja i ozljeda, kao i smanjene radne učinkovitosti.

Sigurnosni problemi povezani s umorom mogu se pojaviti svaki dan, i to ne samo na radnim mjestima, već i  dok umorni radnici dolaze ili odlaze s posla koristeći osobni i javni  prijevoz, ili kao pješaci. Sve to ima ozbiljne posljedice za sigurnost i zdravlje radnika.

Radnici u smjenama mogu raditi danju, navečer, noću i/ili na principu rotiranja ili dežurstava. Mogu raditi u produženim smjenama (više od 8 sati), rotirajućim ili neredovitim smjenama ili uzastopnim smjenama koje rezultiraju radnim tjednom dužim od uobičajenih 40 sati. Mogu raditi i u dopunskom radu, ili na neki drugi način. Dugo radno vrijeme može povećati rizik od ozljeda i nesreća te može pridonijeti lošem zdravlju i umoru radnika. Studije pokazuju da dugo radno vrijeme može rezultirati povećanom razinom stresa, lošim prehrambenim navikama, nedostatkom tjelesne aktivnosti i bolestima. Važno je prepoznati simptome umora radnika i njegov mogući utjecaj na sigurnost i zdravlje svakog radnika te na sigurnost drugih osoba. Važno je osvijestiti radnike o tom problemu, informirati i educirati, kao bi se djelovalo pravodobno i preventivno.

U promjenjivom svijetu rada i netipičnom radnom vremenu, načinu i sadržaju rada,   sve više susrećemo pojavu iscpljenosti, ugroženost zdravlja, povećani rizik za sigurnost na radu i izvan rada.

Sagorijevanje ili profesionalna iscrpljenost može utjecati na sve profesije koje zahtijevaju intenzivan osobni angažman. Preventivnim mjerama mora se spriječiti pogoršanje zdravstvenog stanja osoba kojima već prijeti iscrpljenost te ujedno spriječiti pojavu drugih slučajeva.

Sindrom profesionalne iscrpljenosti ili sagorijevanje je skup reakcija nakon situacija kroničnog profesionalnog stresa u kojima prevladava dimenzija predanosti. Karakteriziraju ga tri dimenzije: emocionalna iscrpljenost (osjećaj iscrpljenosti emocionalnih resursa); depersonalizacija ili cinizam (neosjetljivost na okolni svijet, dehumanizacija odnosa s drugima: korisnici, klijenti ili pacijenti postaju objekti); negativna vizija drugih i posla te osjećaj osobne neispunjenosti na poslu (osjećaj nemogućnosti ispravnog odgovora na očekivanja okoline, obezvrjeđivanje vlastitih rezultata, osjećaj rasipanja i sl). Mnoga zanimanja zahtijevaju značajna osobna i emocionalna ulaganja. Radnici mogu biti izloženi riziku od sagorijevanja kada počnu osjećati preveliki jaz između svojih očekivanja, misli koju imaju o svojoj profesiji (potaknuti vrijednostima i pravilima) i stvarnosti posla. Ova situacija, koja ih iscrpljuje i “emocionalno” prazni, dovodi ih u rizičnu situaciju.

Izloženost riziku od sagorijevanja može se odnositi na profesije u kojima je odnos s drugima u središtu aktivnosti i predstavlja problem, ponekad vitalan, za korisnike ovog odnosa (korisnici, pacijenti, klijenti i dr.).

Međutim, sagorijevanje se također može odnositi na druge sektore i aktivnosti koji bi mogli mobilizirati i posvetiti ljude vrlo značajnim profesionalnim vrijednostima.

Budući da je profesionalno izgaranje posljedica stresa na poslu, faktori stresa su među uzrocima izgaranja. Različite studije su posebno istaknule ulogu sljedećih čimbenika: preopterećenost poslom, vremenski pritisak;slaba kontrola nad njegovim radom; neadekvatno vrednovanje rada i radnog učinka; nedostatak pravednosti; sukobi vrijednosti, proturječni zahtjevi; nedostatak jasnoće u ciljevima i sredstvima.
 

Manifestacije profesionalnog izgaranja, manje ili više akutne, mogu biti: emocionalne (osjećaj praznine, bespomoćnosti, gubitak samopouzdanja, razdražljivost, pesimizam, “birokratski” stav i dr.); kognitivne (poteškoće s koncentracijom, neodlučnost, poteškoće u izvođenju jednostavnih operacija, promjena kvalitete rada itd.); fizički (generalizirani umor, glavobolje, bolovi u leđima, napetost mišića, problemi sa spavanjem itd.); interpersonalne i bihevioralne (povlačenje, izolacija, agresivnost, impulzivnost, smanjena empatija, ovisničko ponašanje itd.); motivacijski i stavovski (negativan stav prema poslu i drugima, neangažiranost i sl.).

Simptomi sagorijevanja zapravo su prilično složeni, ne baš specifični i mogu napredovati prema depresiji ili anksioznosti.

Kako bi se spriječila pojava fenomena profesionalnog izgaranja, preporuča se osigurati da organizacija rada i ograničenja koja ona stvara ne preopterećuju zaposlenike i ne dovode ih u sukob s poštivanjem pravila i vrijednosti njihove profesije. Također je važno omogućiti timski rad i poticati socijalnu podršku. Općenitije, preporučuje se implementacija kolektivnog pristupa prevenciji psihosocijalnih rizika.

Na individualnoj razini, poslodavac, uprava, oni koji su uključeni u prevenciju unutar tvrtke i služba medicine rada moraju biti oprezni zbog niza signala koji bi mogli sugerirati da bi pojedini radnik mogao biti u rizičnoj  situaciji sagorijevanja:žali li se  na nedostatak energije za obavljanje posla; prijavljuje li probleme s koncentracijom ili nedostatak mentalne raspoloživosti na poslu; je li lako razdražljiv; obezvrjeđuje li posao koji radi, vlastitu učinkovitost i svoje vještine;pokazuje li znakove profesionalnog dezinvestiranja? Promjena u stavu zaposlenika, povlačenje u sebe, neuobičajeno odvajanje, sve su to signali koji moraju zabrinjavati odgovorne osobe u organizaciji. Na kolektivnoj razini mogu se istražiti pokazatelji probira psihosocijalnog rizika te ih se može identificirati pomoću upitnika.

Prvenstveno je potrebno  provoditi odgovarajuće mjere prevencije, kojih je  cilj  smanjiti profesionalne zahtjeve radnika i povećati resurse koji im stoje na raspolaganju.
Primjeri kolektivnih mjera prevencije sagorijevanja mogu biti: optimizacija i kontrola opterećenja  određenih radnih  pozicija ili određenih radnika; promoviranje  društvene podrške i izbjegavanje izolacije: osnivanje grupa za raspravu o profesionalnim praksama, jačanje timskog rada (radno vrijeme rezervirano za rotacije poslova, prostori za razmjenu iskustava i rasprave); poboljšanje povratnih informacija o radnoj učinkovitosti, prepoznavanje obavljenog rada; praćenje i pošten odnos prema radnicima; izbjegavanje sukoba oko kvalitete rada; dijeljenjem ciljeva i usmjeravanjem  načina za njihovo postizanje.

Umorom  odnosno sagorijevanjem ili profesionalnom iscrpljenošću treba upravljati, kao i svakim drugim rizikom, što znači da se ta opasnost ne smije podcijeniti ili minimizirati. Zakonska je dužnost poslodavaca da upravljaju i ovim rizicima, bez obzira na volju i želju pojedinih radnika da rade više sati ili preferiraju određene obrasce smjena iz  različitih razloga.

U praksi još uvijek susrećemo nepotpune procjene rizika, kao i izostanak nadzora nad konkretnim radnim opterećenjem pojedinih radnika.

Zakonom o zaštiti na radu obveza je poslodavaca  provoditi prevenciju stresa na radu ili u vezi s radom koji je uzrokovan osobito čimbenicima kao što su sadržaj rada, organizacija rada, radno okruženje, loša komunikacija i međuljudski odnosi, kako bi smanjio na najmanju mjeru potrebu radnika da svladava poteškoće zbog dugotrajnije izloženosti intenzivnom pritisku te otklonio mogućnost da se umanji radna učinkovitost radnika i pogorša njegovo zdravstveno stanje. Pri tome važno je učinkovito upravljati vremenom, kvalitetno i sveobuhvatno procjeniti navedene rizike i utvrditi plan mjera prevencije za svako mjesto rada, polazeći od stvarnih uvjeta, primijeniti odredbe i prilog Pravilnika o zaštiti na radu radnika izloženih statodinamičkim, psihofiziološkim i drugim naporima na radu te sagledati druge propise. Navedeno podrazumijeva timski rad i sudjelovanje poslodavca i ovlaštenika, stručnjaka za zaštitu na radu, voditelja  upravljanja ljudskim resursima, izabranih povjerenika radnika za zaštitu na radu te timova medicine rada (liječnika i psihologa).

                                                                                                               Vitomir Begović