Pravna država i vladavina prava

Pravna država je koncept u kojem je djelovanje državne vlasti ograničeno ustavom i zakonima radi zaštite građana od arbitrarne zloupotrebe. Koncept se snažno razvio posebno kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, kao reakcija na zloupotrebu prava, naglašavajući usklađenost s temeljnim vrijednostima i slobodama pojedinca.

Vladavina prava jedna je od temeljnih vrijednosti na kojima je izgrađena EU. Zakonitost  podrazumijeva transparentan, odgovoran, demokratski i pluralistički postupak donošenja zakona i propisa, i pravnu sigurnost. Pravila moraju biti jasna i predvidljiva, kako bi građani i poduzeća znali koja su njihova prava i obveze, što im omogućuje da se u skladu s njima i ponašaju. Nitko tko obnaša javnu dužnost ne smije djelovati proizvoljno ni zloupotrijebiti svoju ovlast. Poštovanjem tog načela jamči se da izvršavanje izvršne ovlasti služe interesima javnosti. Oni koji su na vlasti moraju postupati u skladu sa zakonom. Poštovanjem tog načela štiti se vladavinu prava u Europi, i to je standard koji moraju ispunjavati svi kandidati u procesu kandidiranja za članstvo u EU, ali isto tako posebno i nakon stjecanja punopravnog članstva.

Obveza savjetovanja s javnošću

 U Republici Hrvatskoj propisana je obveza savjetovanja s javnošću, koja se temelji prvenstveno na Zakonu o pravu na pristup informacijama, koji obvezuje tijela javne vlasti da uključe građane u proces donošenja odluka. Obveznici su tijela javne vlasti, što uključuje: tijela državne uprave (ministarstva, državni uredi), jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave (gradovi, općine, županije), i pravne osobe s javnim ovlastima.

Savjetovanje je obvezno prilikom donošenja zakona i drugih propisa, općih akata kojima se utječe na interese građana i pravnih osoba te strateških i planskih dokumenata. 

Proces provedbe uključuje obveznu objavu plana, pri čemu su tijela dužna donijeti i objaviti plan savjetovanja za kalendarsku godinu najkasnije do 20. siječnja. Standardni rok za savjetovanje s javnošću je 30 dana, osim u izuzetnim  opravdanim slučajevima hitnosti. Portal e-Savjetovanja je središnje mjesto za provedbu koji je od 2024. godine integriran sa sustavom e-Građani (NIAS) radi veće sigurnosti. Nakon završetka savjetovanja, tijelo je dužno izraditi i objaviti izvješće o prihvaćenim i neprihvaćenim primjedbama i prijedlozima s obrazloženjima.

Usprkos navedenih propisanih obveza tijela javne vlasti, na probleme u ovom području ukazuje u svojem godišnjem izvješću Pučka pravobraniteljica RH: „Građani su i dalje često nedovoljno informirani o svojim pravima i načinima njihova ostvarivanja. I nadalje su izražene prepreke za stvarnu participaciju javnosti u donošenju odluka, pa tako, primjerice, na gotovo polovicu komentara u e-savjetovanjima nije bilo odgovora ili su tek primljeni na znanje, a i dalje su vidljive i prepreke za postizanje transparentnosti i nepristranosti, primjerice, kod osnivanja različitih radnih skupina“.

„Podaci pokazuju da javna savjetovanja ne ispunjavaju svoj potencijal i svrhu jer nisu uistinu participativna i ne omogućuju značajan i potreban doprinos zainteresirane javnosti. Upravo suprotno, najčešće ostaje dojam da je postupak odrađen pro forme i bez stvarne namjere za traženjem povratne informacije, relevantnog iskustva i kvalitetnih rješenja, što je i pitanje prava na dobro upravljanje i vladavine prava“, zaključuje Pučka pravobraniteljica RH.

Početkom 2024. godine na snagu je stupio Zakon o instrumentima politike boljih propisa. Cilj je unaprjeđenje kvalitete zakona i drugih propisa, kroz jasan i transparentan postupak njihove pripreme i izrade, utemeljen na analizi učinaka i adresata te ocjeni ostvarene svrhe i cilja propisa. Svrha je osigurati poštovanje načela vladavine prava, pravne sigurnosti, razmjernosti, ekonomičnosti, jednostavnosti i jasnoće korištenjem instrumenata politike boljih propisa. No, za ostvarenje tog cilja i svrhe potrebno je omogućiti stvarnu i smislenu uključenost zainteresirane javnosti u procese odlučivanja, kako bi stručna javnost, građani i civilno društvo uistinu bili aktivni partneri u kreiranju javnih politika te u donošenju zakona i drugih propisa.

Uključivanje u radne skupine

Uključivanje javnosti u radne skupine za pripremu nacrta zakona i drugih propisa u Republici Hrvatskoj temelji se na načelima transparentnosti i participativne demokracije, a regulirano je ključnim pravnim aktima.

Zakon o pravu na pristup informacijama (ZPPI), propisuje temeljnu obvezu tijela javne vlasti da prilikom donošenja zakona, podzakonskih propisa i strateških dokumenata provode savjetovanje s javnošću. Članak 11. ZPPI-ja nalaže obvezu objave sastava radnih skupina na internetskim stranicama tijela.

Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, utvrđuje standarde i mjere za uključivanje građana, organizacija civilnog društva i stručnjaka u postupke donošenja odluka. Kodeks naglašava da zainteresirana javnost treba biti uključena u ranoj fazi. 

Iako je prema Kodeksu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću moguće uključiti stručnjake iz reda predstavnika zainteresirane javnosti u postupak izrade nacrta zakona, drugih propisa ili akata, ovo pitanje bi trebalo regulirati zakonom, uz jasno propisane kriterije za imenovanje članova radnih skupina, čime bi se osigurao veći stupanj povjerenja u rad državne uprave, predlaže Pučka pravobraniteljica RH.

Način uključivanja u radne skupine

Uključivanje javnosti u same radne skupine za pripremu nacrta prijedloga (postupak koji prethodi fazi javnog savjetovanja na portalu e-Savjetovanja) provodi  se pozivom i uključivanjem strukovnih Komora (izrazito važna i korisna uloga u promicanju i zaštiti interesa stručnjaka), civilnog društva ili neovisnih stručnjaka u radnu skupinu.

Iako su sastanci radnih skupina često zatvoreni za opću javnost, identitet članova radne skupine mora biti javan i objavljen uz dokument o kojem se provodi savjetovanje.

Suradnja s vanjskim sudionicima podrazumijeva da je nositelj izrade propisa dužan  provoditi konzultacije sa sudionicima već u fazi izrade nacrta prijedloga iskaza o procjeni učinaka.

Objava informacija o sastavima radnih skupina odmah na početku procesa provedbe savjetovanja s javnošću predstavlja novinu, propisanu izmjenama i dopunama Zakona iz 2022. godine. Radi osiguranja pune transparentnosti postupka izrade i donošenja zakona, drugih propisa i akata te jačanja povjerenja građana u institucije i kako bi javnost imala sve relevantne informacije u vezi s izradom određenog akta već na samom početku postupka savjetovanja, propisano je da se zajedno s objavom akta o kojem se provodi savjetovanje, javnost upozna i sa sastavom radne skupine koja je akt izradila, a uputnije je  to učiniti i ranije odmah nakon imenovanja od strane čelnika tijela.

Povjerenik za informiranje kao neovisno državno tijelo u Hrvatskoj zaduženo je za zaštitu, praćenje i promicanje prava na pristup informacijama te ponovnu uporabu informacija, vezano za ovu obvezu u svojem izvješću ukazuje da je prema zaprimljenim podacima, manje od trećine tijela javne vlasti objavljivalo sastave radnih skupina koje su izradile nacrte akata koji se stavljaju na savjetovanje, iz čega proizlazi da više od dvije trećine tijela nije objavljivao sastav radnih skupina.

Povjerenik za informiranje upućuje tijela javne vlasti koja donose akte i dokumente kojima utječu na interese korisnika, da s objavom akta o kojem provode savjetovanje, objave i sastav radne skupine koja je sudjelovala u njegovoj izradi.

Primjer donošenja i primjene propisa  

Kao konkretan primjer neadekvatnog pristupa izradi nacrta propisa, zadovoljavanju forme kroz e-savjetovanje,donošenja podzakonskog akta s puno praznina te pokušaja naknadnog proizvoljnog tumačenja važećeg akta moguće je ilustrirati na Pravilniku o osposobljavanju i usavršavanju iz zaštite na radu te polaganju stručnog ispita (N.N., br. 142/21.).

Ovim Pravilnikom propisuje se osposobljavanje radnika za rad na siguran način, osposobljavanje i usavršavanje poslodavca odnosno njegovog ovlaštenika te osposobljavanje i usavršavanje povjerenika radnika za zaštitu na radu te način, uvjeti i program polaganja stručnog ispita za stručnjaka zaštite na radu i koordinatora zaštite na radu, oblici stalnog osposobljavanja i stručnog usavršavanja, vođenje evidencije izdanih uvjerenja i rješenja te uspostava Registra osposobljavanja i usavršavanja iz zaštite na radu i obavljanja poslova zaštite na radu.

Prilikom e-savjetovanja koje je prethodilo donošenju Pravilnika, kao što je to već postalo uobičajeno izostalo je prihvaćanje stručnih, konstruktivnih i argumentiranih prijedloga, a nakon stupanja na snagu akta, pojavili su se brojni problemi, kontraverze, objave i tumačenja  Ministarstva koja nemaju utemeljenje u donijetom propisu i zakonu.

Člankom 38 st. 2 Pravilnika o osposobljavanju i usavršavanju iz zaštite na radu te polaganju stručnog ispita, propisano je :„Obrazovni suradnici svoje planove i programe moraju dostaviti ministarstvu najkasnije do 1. prosinca tekuće godine za sljedeću godinu, a planove i programe ministarstvo objavljuje u Registru“. Dakle, ovom  odredbom je  jasno i nedvosmisleno propisan rok u kojem subjekti koji imaju namjeru provoditi  različite programe edukacije trebaju to učiniti unosom plana i programa u IS ZNR MROSP. Istovremeno  to znači da protekom tog roka to više nije moguće učiniti, jer  osobe koje upravljaju sustavom to nisu ovlaštene omogućiti, već naprotiv "zaključati" pristup. Navedeni propis dužni su poštovati svi, i obrazovni suradnici i državni službenici, budući su „pravila igre“ svima dobro poznata.

Međutim, usprkos razumnih i konstruktivnih prijedloga tijekom e-savjetovanja Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike utvrdilo je takvu odredbu, da bi nakon višekratnih upozorenja na obvezu poštovanja iste, odgovorilo bez pravne osnove „da ne odbija planove i programe dostavljene nakon 1. prosinca tekuće godine posebno iz razloga jer odredbom članka 38. Pravilnika o osposobljavanju i usavršavanju iz zaštite na radu te polaganju stručnog ispita nije propisana zabrana dostave i objave programa nakon 1. prosinca tekuće godine pa se u tom kontekstu ne može govoriti o suprotnosti postupanja u vezi predmetnog članka“.

Takvim odgovorom i postupanjem odgovorne osobe  zadužene za  djelokrug poslova u ministarstvu u potpunosti odstupaju od obvezujuće primjene i dužnosti poštovanja  propisanih rokova u pozakonskom aktu. Budući je propisani rok fiksiran ( „Obrazovni suradnici svoje planove i programe moraju dostaviti ministarstvu najkasnije do 1. prosinca tekuće godine za sljedeću godinu ,….“) isti ne predviđa mogućnost produljenja roka.

Dakle, u ovom slučaju je propisani rok prekluzivan (strog) te propuštanje činjenja znači automatski gubitak prava. U ovom slučaju to znači ako se ne dostavi plan i program   do  jasno određenog roka (najkasnije do 1. prosinca tekuće godine…“), izvan tog roka dostavljeni planovi i  programi  se ne prihvaćaju, i ne unose se u Registar.

U slučaju kada ne bi bio propisan nikakav rok u Pravilniku onda bi se moglo govoriti  da se ne radi o protuzakonitom postupanju ministarstva. Kako to nije slučaj stvar je ovdje potpuno jasna.

Nadalje, neprijeporno je da je riječ "moraju….." u čl. 38. st. 2 Pravilnika treće lice množine prezenta glagola "morati", i da označava  zahtjev, obvezu, dužnost ili prisilu („oni moraju“).

Primjera radi, koliko je suprotno propisima tumačenje ministarstva, po pitanju čl. 38 st. 2 Pravilnika o osposobljavanju i usavršavanju iz zaštite na radu te polaganju stručnog ispita,potvrđuje i čl. 2 st. 3. Pravilnika o obavljanju poslova zaštite na radu (N.N., br. 126/19., 154/22.), koji glasi:

„Stručnjak zaštite na radu koji kod poslodavca obavlja poslove zaštite na radu, odnosno poslodavac koji sam obavlja poslove zaštite na radu ili njegov ovlaštenik, moraju imati odgovarajuće obrazovanje iz područja tehničkih, biotehničkih ili prirodnih znanosti ili iz drugog područja koje odgovara djelatnosti poslodavca te moraju ispunjavati obveze stalnog stručnog usavršavanja i osposobljavanja u skladu s propisima zaštite na radu.“

Dakle, u ovom slučaju  pravilnika u praksi  riječ „moraju“ ima u primjeni pravo značenje, a u drugom slučaju to se negira tj. tumači „ ne moraju“!

Pravilnik je temeljem svojih ovlasti donio ministar nadležan za rad, i po istom dužni su postupati svi, od službenika ministarstva do fizičkih i pravnih osoba na koje se taj akt odnosi. Na takav način potvrđuje se i vjerodostojnost čelnika državnog tijela. U suprotnome obezvrijeđuje  se  uloga i nadležnost ministra te otvara prostor da svatko može slijediti primjer osobnog tumačenja i primjene propisa, i ponašati se suprotno onome što je obvezujuće.

Preciznom  i jasnom odredbom čl. 38 st. 2 Pravilnika  („najkasnije do 1. prosinca tekuće za slijedeću godinu“), propisan je krajnji rok do kojeg je moguće dostaviti planove i programe ministarstvu, a koje je  potom ministarstvo  obvezno objaviti u Registru. I tu nema nikakve dileme, niti prostora za drugačije tumačenje a posebno postupanje koje je u suprotnosti s navedenom odredbom.

Obavijesti, upute i informacije nisu propis i ne proizvode pravne učinke

Postupanje ministarstva nadležnog za rad mora biti usklađeno s  važećim odredbama Pravilnika, a to znači  da se  razne obavijesti, informacije i upute, kao i tumačenja  koje izlaze izvan tih okvira ne smatraju sastavnim dijelom akta, i ne mogu proizvoditi nikakove pravne  učinke.

Radi cjelovitog, objektivnog i stručnog sagledavanja problema, prije svega bitno  je naglasiti da  je važećim Pravilnikom u glavi V. „Stalno stručno usavršavanje stručnjaka zaštite na radu i koordinatora zaštite“, i to čl.36.37 i 38, jedino propisano i  regulirano sve što se odnosi na obveznike stručnog usavršavanja, obrazovne suradnike, rokove, planove i programe, zapise i vođenje evidencije u Registru.

Nakon donošenja Pravilnika ministarstvo je očito uvidjelo da su pojedine odredbe Pravilnika manjkave ili neprovedive (na što se ukazivalo i tijekom e-savjetovanja o prijedlogu akta, ali se sve odbijalo), pa  je Ministarstvo umjesto da te praznine otkloni nakon procedure izmjena i dopuna akta, odlučilo raznim obavijestima i uputama, zadirati  u prava i obveze određenih osoba stvarajući pravnu nesigurnost, budući isto nije propisano provedbenim a time i obvezujućim  aktom.

Tako  je  promjenjen rok s 1. svibnja na 1. rujna 2023. g. za primjenu pojedinih odredbi  važećeg Pravilnika i s njim povezanog Pravilnika o obavljanju poslova zaštite na radu, i to je učinjeno putem obavijesti na mrežnim stranicama ministarstva 2. svibnja 2023., a bez prethodno obvezujuće i zakonite  izmjene i dopune važećih odredbi Pravilnika, i objave istog u službenom glasilu. Pokušaj naknadnog opravdanja za izostanak pravodobne izmjene roka stupanja  na snagu  navedene odredbe Pravilnika  ne mogu biti tehničke procedure, tim prije što je u momentu donošenja propisa ministar mogao, trebao i morao raspolagati od strane svojih suradnika svim potrebnim saznanjima o procedurama i potrebnom vremenu u kojem će određena odredba moći stupiti na snagu.

Obveza sudjelovanja u kvizu kao stalno stručno usavršavanje nije propisana u Pravilniku, a  ima izravan utjecaj na ostvarivanje prava i obveza fizičkih osoba, budući se   zadire  i u  radno-pravni položaj tih osoba. Na konkretan upit u kojem aktu i kojom odredbom je navedeno propisano, Ministarstvo je u svojem odgovoru izbjeglo dati jedino mogući odgovor, a to je da  važećim odredbama Pravilnika, u podzakonskom aktu takva obveza nije propisana!

Nadalje, u  jednoj objavljenoj obavijesti ministarstvo izlazi izvan sadržaja propisanog  i navodi: „Ministarstvo  odobrava  programe koji se objavljuju u Registru“, zatim, u sljedećoj obavijesti navodi se da će Ministarstvo „evaluirati programe“, zatim, u uputama  Ministarstva  za korisnike informacijskog sustava ZNR navodi  se: „Nakon dostavljenih planova i programa Ministarstvo ocjenjuje iste te ovisno o tome u ISZNR kreira obrazovnog suradnika u ISZNR“.

Nakon upućenih upozorenja u svojem odgovoru ministarstvo je izbjeglo odgovoriti da prethodno navedene  obavijesti i upute nisu propis te  da odstupaju od onoga što je jedino i jasno propisano čl. 38 st. 2. Pravilnika, jer se navodi  postupak koji nije propisan i  zakonit (ministarstvo ocjenjuje, evaluira, odobrava) niti je reguliran način provedbe istog (npr. tko provodi postupak, stručne reference uključenih u postupak, kriteriji za ocjenjivanje i odobravanje planova i programa, rokovi i tijelo za rješavanje žalbe, i dr.).

Zatim je uslijedila još jedna obavijest obrazovnoim suradniku i dodatna neutemeljena  prepiska o zabrani otkazivanja  termina prijavljenih programa edukacije, uz adekvatni zamjenski program, i to neovisno o opravdanim razlozima i dogovoru izvođača programa i polaznika, uz upozorenja  da „nepridržavanje navedenoga može proizvesti posljedicu gubitka statusa obrazovnog suradnika u smislu stalnog stručnog usavršavanja“. I u ovom slučaju na postavljeno pitanje u vezi ove obavijesti ministarstvo je  potvrdilo da to nije propisano, ali je upućeno,  što znači da se i ovdje   izašlo izvan odredbi akta.

Iako je brzinskim i nepotrebnim izmjenama Zakona o zaštiti na radu  koje su stupile na snagu 1.1.2019. godine propisano da „sve poslove i projekte Zavoda za unapređivanje zaštite na radu, kao nacionalne javne ustanove, nakon njegovog prestanka rada,  preuzima i nastavlja Ministarstvo nadležno za rad“, bilo je logično još 2019. godine  završiti donošenje pripremljenih propisa koji se odnose na stalno stručno usavršavanje, koji su na cjelovit i kvalitetan način obuhvatili ovu materiju. Materijali s kojima je bila upoznata i struka, ustupljeni su ministarstvu nadležnom za rad, i mogli su  biti osnova za donošenje novog kvalitetnog propisa, poticanja i mjerljivog vrednovanja zalaganja polaznika u njihovom kontinuiranom  osposobljavanju i stručnom usavršavanju. Na takav način prevenirali bi se i svi navedeni problemi. 

Rokovi važan dio vladavine prava i pravne sigurnosti

U primjeni čl. 38 st. 2. Pravilnika važan je propisani rok, pa je u ovom dijelu potreba to dodatno pojasniti i argumentirati. Pravni propisi čine temelj svake države te uređuju odnose između subjekata u društvu. Prema definiciji rok (lat. dies) je uzgredna odredba pravnog posla kojom je učinak pravnog posla vremenom ograničen na način da nastaje tek od određenog vremena (npr. iznajmljujem ti stan od 1. siječnja 2026. tzv. početni rok (ili dies a quo) ili traje samo do određenog vremena (npr. najkasnije do 1. prosinca tekuće godine ), tzv. završni rok (ili dies ad quem).

Osnovno pravilo je da se rokovi predviđeni zakonom ili podzakonskom aktom ne mogu produljiti, osim u situacijama kada to zakon ili propis izričito dopušta. Rok u pravu označava vrijeme zakonski određeno za izvršenje neke radnje ili ponašanja (npr. ispunjenja obveze dostave plana i programa stručnog usavršavanja, i slijedom toga službene objave istog).

Vrijeme u pravu je bitan faktor koji se odnosi na stjecanje ili gubitak prava. Smatra se u pravilu da je radnja obavljena u roku ako je, prije nego što taj propisani rok istekne, podnesak kojim se radnja poduzima predan nadležnom tijelu. Kada je određen datum za ispunjenje propisane obveze, to znači da postoji zakonski ili aktom  propisan rok do kojeg se određena obveza mora izvršiti. Dakle, radi se o obvezujućem roku, jer je  datum fiksni i time se isključuje prekoračenje.

Dakle, Pravilnik je pravni propis (iako niži od zakona) i kao takav stvara obvezujuće pravne norme, uključujući i vremenska ograničenja (rokove). Kada Pravilnik stupi na snagu i bude objavljen u službenom glasilu (Narodne novine), njegove su odredbe, uključujući i propisane rokove, obvezujuće za subjekte na koje se odnose (građane, pravne osobe, tijela javne vlasti). Time se osigurava načelo pravne sigurnosti i da nitko ne može tvrditi da mu propis nije bio poznat.

Rokovi u pravu utemeljeni su na načelu vladavine prava i pravne sigurnosti, osiguravajući da pravni odnosi budu jasni i vremenski ograničeni. Ako pravilnik propisuje određeni rok, taj rok se mora poštivati kao i svaki drugi pravni propis, a nepoštivanje nosi određene pravne posljedice.

Svakako je potrebno naglasiti da najavljena izmjena Pravilnika i to tek u zadnjem kvartalu ove godine, podrazumijeva da se do stupanja na snagu primjenjuje postojeći akt. Prema Ustavu Republike Hrvatske, pravilnik ili njegove izmjene i dopune  ne može imati povratno tj. retroaktivno djelovanje, već se može odnositi na buduće rokove i obveze. Ministarstvo i svi drugi sudionici dužni su pridržavati se važećeg akta.

Potrebno je posjetiti i na izostanak kvalitete u pripremi zakona na što ukazuje Pučka pravobraniteljica RH, i naglašava: “Posebno ističemo da predlagatelji često zaobilaze obvezu iz Poslovnika Hrvatskog sabora prema kojoj u obrazloženju prijedloga zakona trebaju objasniti pojedine odredbe te ih umjesto toga ponavljaju ili prepričavaju. Tako je javnost u postupku savjetovanja uskraćena za informacije zbog čega se predlagatelj odlučio za pojedina rješenja i koji je njihov očekivani učinak. Izostanak objašnjenja odredbi kasnije može dovesti do pitanja što je bila intencija zakonodavca odnosno do dvojbi u primjeni zakona i pravne nesigurnosti te nepotrebnih sudskih postupaka zbog različitog tumačenja“. Navedeno se kao što praksa pokazuje  zasigurno može odnositi i na podzakonske akte.

Odgovornost za vladavinu prava

Ministar je odgovoran  za provođenje zakona i drugih propisa te politike Vlade unutar svog resora. Organizira i usmjerava rad ministarstva, ovlašten je donositi pravilnike, naredbe i naputke radi provedbe zakona, predlaže plan rada ministarstva i provodi upravni nadzor nad radom tijela državne uprave i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima u svom području. Dužan je postupati u skladu sa zakonom i Kodeksom ponašanja državnih dužnosnika, a odgovoran je za rad Vladi i Hrvatskom saboru.

Ovih dana u javnosti komunicirani razlozi za odstupanje s dužnosti ministra Piletića vezali su  se uglavnom za probleme i propuste u dijelu njegovog resora tj. socijali, iako su značajni problemi i u području zaštite na radu, za koje područje i sva događanja u njemu je također kao resorni ministar bio osobno zadužen i odgovoran, neovisno što je neke službenike u tome dijelu naslijedio, a u imenovanju drugih sudjelovao.  

Pred novim ministrom nadležnim za rad je zadatak da se najprije šire i cjelovito informira  i izvan kruga  ministarstva o stanju i problemima u području  zaštite na radu, osigura stručno i odgovorno funkcioniranje državnog tijela te djeluje pravodobno,  energično i učinkovito, kako bi utjecao na ispravak postojećih i spriječio sve daljnje  propuste, uz osiguranje vladavine  prava. 

Budući se za ovu godinu u području zaštite na radu najavljuje donošenje, ili izmjene i dopune nekoliko podzakonskih akata, a još uvijek tri vezana za zaštiti na radu i zaštitu zdravlja čekaju na donošenje, ovom prilikom  potrebno je naglasiti da se propisi moraju donositi transparentno, uz aktivno i uključivo sudjelovanje stručne javnosti, i na jedini pravno valjani  propisani način. Važna je predvidljivost i sigurnost za pravne sudionike, ali i vjerodostojnost donositelja propisa, koji je dužan osigurati vladavinu prava.

Tijela javne vlasti, što uključuje i Ministarstvo imaju odgovornost prije svega biti servis  i suradni partner sudionicima u području u kojem djeluju, u ovom slučaju u području zaštite na radu. Takav pristup temelji se i na aktualnom reformskom dokumentu koji je donijela Vlada RH: „Nacionalnom planu razvoja javne uprave 2022.-2027.“, čija provedba ima za cilj uspostaviti novu javnu upravu koja će postati pravi servis građana, osigurati učinkovito obavljanje društvenih poslova, i zadovoljenje bitnih, svakodnevnih potreba korisnika u skladu s javnim interesom i općim dobrom. U dokumentu se posebno naglašava značaj obrazovanosti i kompetentnosti  državnih  službenika, njihova etičnost, usmjerenost na korisnike, potreba izgradnje povjerenja u državnu upravu, i zadatak svakog državnoga službenika pružiti brzu i kvalitetnu uslugu korisniku, a ne upravljati ljudima i birokratizirati postupke komuniciranja. Temeljni cilj reforme državne uprave je promjena ponašanja i djelovanja državnih službenika i državnih institucija na način da dođe do pozitivne promjene  od vladanja i upravljanja građanima do služenja građanima“, navodi se u reformskom dokumentu o javnoj upravi.

Kao osoba za operativno i stručno vođenje određenog segmenta rada ministarstva, obveza je između ostalog  ravnatelja  određene ustrojstvene jedinice; Uprave da između ostalog organizira rad, upravlja ljudskim resursima, nadzire rad službenika, osigura zakonito i učinkovito izvršavanje poslova te neposrednu primjenu zakona i podzakonskih aktata.

Na osnovu čl. 41 i 42. Zakona  o sustavu državne uprave (N.N., br. 66/19.), Vlada RH ima mogućnost i obvezu provoditi  nadzor u ministarstvima, uključivo i  zbog uočenih nepravilnosti i nezakonitosti, u ovom slučaju u provedbi Pravilnika o osposobljavanju i usavršavanju iz zaštite na radu te polaganju stručnog ispita, kao i raznih uputa i obavijesti kojima se derogiraju odredbe propisa. Nakon nadzora i utvrđenog činjeničnog stanja Vlada svojom odlukom može  nadležnom čelniku, u ovom slučaju ministru naložiti zakonito postupanje, stavljanje izvan primjene uputa i obavijesti te zaštititi i osigurati vladavinu prava.

Razni sudionici u području sigurnosti i zdravlja na radu,i kao pojedinci i kao članovi raznih udruga, ili tijela u koje su imenovani  moraju pokazati veći interes i angažman, od faze pripreme izrade nacrta propisa, aktivnog sudjelovanja u e-savjetovanju, zatim provedbe i praćenja primjene zakona i prropisa, do  obraćanja raznim tijelima i institucijama u slučaju uočenog  kršenja zakonitosti. Pravna država i vladavina prava zajednička su zadaća i odgovornost.

Prateći stanje i uočavajući negativne  pojave Pučka pravobraniteljica RH podsjeća da je „pravo na dobro upravljanje ključno je za ostvarivanje drugih ljudskih prava i sloboda, kao i vladavine prava te za izgradnju povjerenja u institucije. Pokazuje kvalitetu kojom institucije ispunjavaju svoju zadaću služenja građanima i javnom interesu te poštuju načela postupanja poput zakonitosti, brzine, učinkovitosti, neovisnosti, pravičnosti, transparentnosti, objektivnosti, nepristranosti, nediskriminacije i jednakog tretmana, dosljednosti i proporcionalnosti. Dobra uprava znači da građani imaju pravo očekivati da će dobiti kvalitetnu uslugu od državne i javne uprave koja je otvorena, dostupna, učinkovita i dobro vođena te u svom postupanju usmjerena na javni interes“.

                                                                                                               Vitomir Begović